Vidljivi i nevidljivi svijet
Traumatičan događaj često otvara vrata percepcije, no, ona se za većinu ljudi otvaraju tek kada se nađu u tako velikoj opasnosti da na puštaju materijalnu razinu i prelaze na drugu stranu. Kad se nađete u si tuaciji u kojoj je vaš život ugrožen, u vašemu se umu mogu otvoriti vrata koja iz svijesti vode u podsvijest. Otvaraju se vrata koja vas iz vidljivo ga vode u nevidljivo.
Taj paralelan svijet, koji nazivam nevidljivim svijetom, jednako je stvaran kao i materijalni svijet u kojemu živimo ovdje na Zemlji. Štovi še, stvarniji je jer su ljudi ondje duše nesputane egom, emocijama i ve- zanošću za materijalno. Bez tih zamki nema boli pa ljubav, radost i mir tvore divan sklad.
U tom svijetu nema negativnosti, borbe i mržnje; u njemu nema ni šta osim ljubavi. U nevidljivom svijetu nemamo emocija, ne mrzimo, ne osjećamo bol, u miru smo sa svime što nas okružuje pa možemo samo
voljeti. To je savršeni svijet, svijet kakvim ga je naš Stvoritelj zamislio, a ja nikada nisam zaboravila pouke koje sam u njemu stekla.
Toga dana na rijeci nakratko sam napustila svoje fizičko tijelo i opa zila nevidljivi svijet. No, još nije bilo vrijeme za prelazak na drugu stra nu. Vratila sam se. Kada se osvrnem na taj doživljaj, uviđam da je to za pravo bio početak moje misije.
Zahvaljujući tom iskustvu, shvatila sam da bismo svi trebali živjeti u nevidljivom svijetu mira i svjetlosti. Na Zemlju smo stigli u tjelesnom obliku kako bismo stekli mudrost i razvijali se prema tom savršenstvu. Mnoge religije o tome govore već četiri tisuće godina, ali im je promak- nula spoznaja da na Zemlju nismo došli patiti već se razvijati. Mi živimo da bismo bili sretni te da bismo davali i primali ljubav. Većina naših patnji u sebi nosi i veliku mogućnost učenja i razvoja.
Mi ne umiremo
Najvažnije što sam naučila upoznavši nevidljivi svijet jest spoznaja da smrt ne postoji. Naša fizička tijela prestaju služiti svojoj svrsi, ali naše du še nikada ne umiru. One nastavljaju živjeti u nevidljivom svijetu i imaju mogućnost ponovno se vratiti u vidljivi svijet kako bi odradile svoju kar mu. Radi tog cilja će se vraćati onoliko puta koliko je potrebno da bi ga ostvarile. Ja nedvojbeno nisam prva koja iznosi tu spoznaju, ali znati to u dubini duše, posjedovati vlastito iskustvo, doista je čudesno! Ta će spoznaja dramatično promijeniti vaš način života. Promijenit će vaše ponašanje prema drugima i utjecati na odluke koje donosite.
Svjesna sam da mi ta spoznaja pruža osjećaj povezanosti sa svim ljudima i živim bićima koja susretnem. Taj me osjećaj povezanosti prati posvuda – u srži svojega bića znam da je razdvojenost zapravo privid. Ljude ne promatram na temelju njihova fizičkog izgleda, ne razmišljam o tome jesu li bogati ili siromašni, lijepi ili ružni, pristojni ili nepristojni; promatram ih na razini njihovih duša. Kad pogledam nekoga, sposob na sam vidjeti njegova sjećanja; opažam njegove radosti i njegove pat- nje, uživljavam se u njih. Znam i da smo na drugoj strani svi braća i ses- tre, a budući da znam i kako smo u svojoj suštini svi mi zapravo ljubav, prema ljudima se ponašam upravo tako – s ljubavlju.
Ja grlim ljude, govorim ih da ih volim, govorim im koliko sam zah valna jer su se pojavili u mojem životu. Tako se ponašam prema svima, ne mogu si pomoći! Upoznajem ljude i u njima opažam ljubav i ljepotu.
Vidim dalje od fizičkog tijela i ega, a to im moram reći čak i ako ih prvi put vidim. Neki su ljudi time osupnuti, ali ne onoliko njih koliko možda pretpostavljate. Većina ljudi očajnički želi biti voljena i presretni su kada im kažete i pokažete da su voljeni. Nitko od nas to ne čini u dovoljnoj mjeri. Svi smo mi u svojoj srži čista ljubav. No, usprkos tome, živimo u granicama svojih tijela i gladujemo za onime što u sebi nosimo u neog raničenoj količini. Plašimo se pokazati ljubav koja čini našu srž. To je ui stinu suludo!
Iako živimo u materijalnom svijetu pet osjetila, u svijetu koji može mo čuti, okusiti, dodirnuti, omirisati i vidjeti, to je tek mali dio sveukup nosti. Ograničavaju nas naša osjetila i strahovi od vlastite smrti te smrti voljenih osoba. No, nemamo se čega plašiti. Istina je da smo svi mi mnogo više no što mislimo da jesmo; život je mnogo više od osjetilnog svijeta. Ono što u svojim životima smatramo ograničenjima, često su samo prividi koje smo si nametnuli zbog toga što robujemo materijal nom svijetu i ne poznajemo svijet energije.
Da biste proširili svoju percepciju, razmislite o gravitaciji. Kad biste mogli poništiti gravitaciju, mogli biste poništiti i smrt fizičkoga tijela. Gravitacija postoji samo na Zemlji.(?) Kada je ne bi bilo, otpali bi sa Zemlje i odlebdjeli u svemir. Gravitacija utječe na gustoću tvari, a budući da se naša tijela sastoje od tvari, gravitacija izaziva slabljenje i starenje tijela. Kada biste dvadeset godina živjeli u prostoru između Zemlje i Mjeseca, ne biste ostarjeli.(?) U svemiru nema gravitacije(?) ni starenja pa tijelo, onda, ne može oslabjeti i umrijeti. Kada ne bismo živjeli na Zemlji, već u svemiru, život bismo poimali potpuno drugačije. Iz vlastitog bismo iskustva znali da smrt fizičkog tijela nije ništa drugo doli privid!
Izvor: Carmen Harra